Ovo ulje na ploči koju je 1645. naslikao nizozemski slikar Harmen Steenwick, trenutno se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu.
Ovaj umjetnik rođen je 1612. godine u gradu Delftu, istom gradu u kojem će se godinama kasnije roditi jedan od velikih umjetnika nizozemskog baroka, Johannes Vermeer. A ovaj podatak o mjestu rođenja jedna je od rijetkih stvari koje se znaju o njegovoj biografiji. Zapravo, niti godina njegove smrti nije točno poznata, osim da se to dogodilo nakon 1656. godine, kada se vratio iz Istočne Indije. Sigurno je proveo praktički ostatak života u Delft, gdje je učio slikanje kod svog ujaka Davida Baillyja, specijaliste za slikanje mrtvih priroda.
Steenwick Vanitas
A ovo je ono što predstavlja njegov rad Vanitas, jedan od rijetkih koji su ostali iz njegove produkcije. Takve vrste kompozicija bile su vrlo česte u to vrijeme. U njemu možete vidjeti različite elemente povezane sa smrću i razmišljanje o tome koliko je život prazan. To je svojevrsna vizualna propovijed koja se temelji na odlomku iz Propovjednik. A to je da su Nizozemci u 17. stoljeću bili vrlo bogobojazno društvo, u isto vrijeme da su bili vodeći ljudi u znanstvenom napretku i kolekcionarstvu. A sve je to predstavljeno na ovoj slici Steenwick.
Sastavom predsjedavasredišnja prisutnost lubanje, jasna referenca na neizbježnost smrti. Uz njega, na primjer, možete vidjeti školjku, simbol materijalnog bogatstva, nešto što može završiti i što u svakom slučaju pokojnik nikada ne ponese sa sobom.
Otkrivena je i drška mača, jasna aluzija na moć. Koliko god čovjek bio moćan, uvijek postoji netko tko je moćniji. Tu su i dva glazbena instrumenta, točnije shawm i flauta, koji simboliziraju zadovoljstvo, ljubav i seks, nešto što će nam smrt oduzeti. Oko shawma su neke knjige, jasna referenca na svijet znanja.
A u gornjem dijelu sastava elemenata na stolu otkriva se posuda koja nam govori o pijanosti kao opasnom faktoru. A na lubanji je svjetiljka, čiji se plamen upravo ugasio jer još uvijek curi dim. To i štoperica na stolu aludiraju na činjenicu da vrijeme ne staje i prolazi, da je ljudski život vrlo krhak i da se sav život na kraju ugasi, poput plamena svjetiljke.
Ukratko, skup slika i elemenata koje nam je pomalo teško protumačiti, ali koji su u svoje vrijeme bili savršeno prepoznatljivi. I mogu se činiti pretjerano sablasnim i morbidnim detaljima s toliko aluzija na smrt, ali moramo imati na umu da je u sedamnaestom stoljeću smrt bila vrlo prisutna u svakodnevnom životu, a naravno očekivani životni vijek nije bio tako visok kao u današnjem, pa na nju se gledalo drugačije.
