Francuski barokni slikar Claude Lorrain (1600. – 1682.) proveo je većinu svog umjetničkog života u Rimu, i bio je pravi ljubavnik Italije i njezine umjetnosti. Glavna karakteristika njegove umjetnosti je njegova strast za slikanjem krajolika, nešto što je u njegovo vrijeme bilo pomalo podcijenjeno, a ipak je to znao raditi s izvanrednom kvalitetom.
Brak Izaka i Rebeke, Claude Lorrain
Na primjer u ovoj drami Brak Izaka i Rebeke, tema izvučena iz odlomaka Starog zavjeta. Vidimo kako je Izak, sin patrijarha Abraham, bio zaljubljen u svoju ženu Rebeku, rodom iz Mezopotamije, i oboje se vjenčaju u Kananui slavite ples u prvom planu. Ali sve je to samo izlika za izradu krajolika. Prirodan pogled izrazito poetskog karaktera, gdje vladaju mir i sklad. Nekako pokušava rekreirati idealiziranu sliku zemaljskog raja.
A iznad svega ono što se ističe u njegovim krajolicima je njegova velika sposobnost stvaranja svjetlosnih efekata. Nešto što je kasnije zavelo druge, posebno engleski William Turner. Zapravo, poznato je da je, kada je Turner donirao dva svoja djela Nacionalnoj galeriji u Londonu, postavio uvjet da oni budu sljedeći ovom djelu Claudea Lorrainea. I te Turnerove slike takođerpredstavili su pejzaže, ali općenito mnogo manje mirne od onih koje je uprizorio barokni slikar, kao što je slučaj sa Snježnom olujom.
Zapravo, krajolici Lorrain obično odišu vrelinom talijanskog ljeta, gotovo zagušljivo, iako je njegovo veliko postignuće što ih slika na način da ih ne prenijeti nam tu toplinu da može postati nepodnošljiva. A ovdje to postiže zahvaljujući prisutnosti vode koja kao da osvježava atmosferu scene jer simulira kretanje zbog postavljanja u scenu slapa, okretnog točka mlina, pa čak i u vodi više remansada postavlja vodopad koji daje pokret i svježinu sceni.
Svakako, iako pejzaž nije bio najcjenjenija vrsta slike u 17. stoljeću, kvaliteta Lorrainovih pogleda bila je hvaljena. No umjesto toga kritizirali su ga zbog slabosti njegovih figura. I premda je istina da se čini da nema omjera između velikog prirodnog okruženja i veličine likova, istina je da je zanimljivo promatrati te brojke. Primjerice, u prvi plan i u središte postavlja skupinu odjevenu u odjeću obojenu primarnim bojama, čime se izdvaja od prirodne debljine. I također pažljivo postavlja druge figure kroz sliku kako bi nas vodio do određenih detalja kompozicije.
A taj prividni nesrazmjer između prirode i čovjeka može se razumjeti i korištenjem zračne perspektive koju je slikar koristio. Perspektiva koja vam pomaže zadržati iluziju udaljenosti. I vrlo je zanimljivo vidjeti kako različite nijanse neba djeluju na održavanju te iluzije, nešto što se temelji na znanstvenim teorijama prema kojima boje gube intenzitet s udaljenosti zbog rastuće mase zraka koja odvaja oko od udaljenih elemenata.
