Pod naslovom Priče o Nastagiu degli Onestiju uključene su četiri ploče oslikane uljem koje predstavljaju ovu potresnu sablasnu ljubavnu priču koju je prikupio Bocaccio u Dekameronu. U desetljeću U pedesetih godina, između 1351. i 1354., talijanski književnik Gionavanni Bocaccio (1313. – 1375.) objavio je skup od stotinu kratkih priča koje je spojio u ono što će postati njegovo najistaknutije djelo, Dekameron; priče humanista bile su o ljubavi, bogatstvu, smrti… a jedna od najistaknutijih bila je upravo priča o Nastagiu koju je Boticelli sakupio u svoja četiri panela.
Botticellijev rad predstavlja Pakao okrutnih ljubavnika: Nastagio Degli Onesti bio je mladić iz Ravenne kojeg je njegova voljena mnogo puta odbijala; Jednog dana u šumi, mladi Nastagio je mogao vidjeti sablasnu scenu u kojoj je mlada žena trčala gola kroz šumu dok su je jurili njen voljeni na konju i čopor pasa koji su je na kraju proždirali. Scena kojoj je svjedočio Nastagio bila je prokletstvo dvoje ljubavnika, ona je odbila mladića i on je na kraju počinio samoubojstvo. Nastagio je vjerovao da bi mu spektralna scena mogla pomoći s njegovom voljenom i kada je svjedočila strašnom pokolju mlade žene, odlučio je prihvatiti Nastagia u brak i zajedno su imali sretan život.
Izgleda da je radove naručio umjetnik odLorenzo de' Medici kao vjenčani dar za Giannozza Puccija i Lucreziju Bini; dugo se smatrala hipoteza da su panoi cassones, svadbene kofere koje su se davale na svadbama za pohranjivanje trousseaua i koje su se slikale alegorijskim i romantičnim scenama, a jedan od tih cassonia umjetnik je naslikao i na temu Venera i Mars koji je postao jedno od njegovih najistaknutijih djela. Međutim, neki znanstvenici ističu da je veličina dasaka morala biti prevelika da bi bila cassoni i ukazuju na mogućnost da se radilo o ukrasnim pločama -spallieras-ima koje su se mogle ugraditi u drvene ploče zidova i koje bi kasnije bile vrlo popularan u Versaillesu u Francuskoj poznat kao boiseries.
Bilo kako bilo, ploče su ostale u obitelji Pucci sve do 18. stoljeća. U 19. stoljeću djela su nabavljena u zbirci Spiridon u Njemačkoj, kasnije je Fondacija Pucci uspjela oporaviti jednu od ploča - posljednju od ploča koja predstavlja Banket - dok se ostale tri ploče trenutno nalaze u Museum del Prado u Madridu..
Dugo se vrijeme raspravljalo o pravom autorstvu ploča i povjesničari su sada došli do zaključka da je Boticelli sigurno dizajnirao četiri ploče i radio na nekim od glavnih dijelova svake od njih ali da je opću izvedbu morala izvesti radionicaumjetnika koji je imao šegrteod onih poput Filippa Lippija ili Sellaija.
