Bazilika Svetog Ivana Lateranskog, čije je pravo ime Arhibazilika Spasitelja i svetih Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista, iako je zbog svoje povijesti poznata i pod nadimkom Lateranska ili čak Lateranska bazilika. Bazilika San Juan dio je poznate skupine velikih bazilika – onih koje imaju visok rang – zajedno sa San Pedro del Vaticano, San Pablo Extramuros i Santa María la Mayor; zapravo, bazilika koja nas ovdje brine je najstarija od svih velikih bazilika i za razliku od onoga što bi se moglo činiti, to je katedrala rimske biskupije.
Izgradnja San Juan de Letrána posvećena je Kristu Spasitelju i u vlasništvu je Svete Stolice, to je eksteritorijalna zgrada koja, unatoč tome što se nalazi u Rimu, ne pripada Italiji nego Vatikanu. U tom kontekstu, kompleks San Juan de Letrán - ne samo kapela nego i krstionica i biskupska palača - UNESCO je 1980. godine proglasio mjestom svjetske baštine.
Izvorna konstrukcija datira iz 6. stoljeća nove ere. kada je car Konstantin dao papi Melquiadesu drevni komad zemlje koji je pripadao rimskoj plemićkoj obitelji koja je pala od milosti pod Neronom. O ovoj primitivnoj građevini nemamo puno vijesti, jedva se zna da je posvećena 324. godine i posvećena Spasitelju; samo znamčuvaju nekoliko ostataka budući da je kompleks uništen u 9. stoljeću zbog požara i morao se obnoviti. Ovo, međutim, nije bila jedina rekonstrukcija, budući da je u 18. stoljeću Borromini izvršio autentično preuređenje hrama kako bi mu dao barokniji izgled.
O izvornoj građevini, međutim, znamo da je to bila bazilika uzdužnog tlocrta s pet brodova orijentiranih od istoka prema zapadu, od kojih je najveći bio širi i viši od bočnih brodova čime se omogućuje osvjetljenje hrama. Svaki od brodova bio je odvojen od brodova stupovima koji su nosili velike arkade u središnjoj lađi i druge manje sa strane. Na čelu je ogromna polukružna apsida bila okružena malim pregradama s ravnim zidom koji je služio kao sakristija.
Prema dokumentarnim izvorima u primitivnoj bazilici San Juan de Letrán, vjernici su pronašli snažnu dihotomiju između jednostavne vanjštine i malo ukrašene unutrašnjosti gdje su ornamenti bili potrošeni i obrađeni plemenitim materijalima kao što je pozlata kupole koja se otvarala u prezbiteriju ili zeleni, crveni i žuti mramor korišten u stupovima koji razdvajaju brodove.
Pokraj bazilike nalazila se krstionica, samostalni prostor za krštenja koji se u antičko doba nalazio samo u katedralama – osmerokutnog tlocrta kako je bilo uobičajeno u ovakvim građevinama - je najstarija zapadna krstionica kojapreživjela do danas.
