Džamija Koutoubia nalazi se u samom srcu medine u Marakešu, i jedan je od najvećih muslimanskih hramova u cijela Almohad arhitektura. Zapravo, njegov je minaret služio kao model za druge kasnije minarete, kako u Maroku, tako i u Španjolskoj, gdje je toranj Giralda, prije njega postao zvonik seviljske katedrale, bio bi sličan ovom minaretu.
Minaret džamije Koutoubia
Bez sumnje, toranj je najistaknutiji element ove džamije koja je izgrađena u 12. stoljeću. Riječ je o tornju koji doseže gotovo 70 metara visine, što ga čini najvišom zgradom u Marrakechu, a čak je i zakonom zabranjena gradnja zgrada koje ga po visini premašuju. Ova kula ima šest katova povezanih rampama. A u najvišem dijelu nalazi se nazubljena balustrada. Također u najvišem dijelu nalaze se četiri kugle kao i na mnogim drugim muslimanskim minaretima, ali u ovom slučaju se kaže da su izvorno izrađene od zlata, nešto više nego izvanredno s obzirom da je najveća od ovih kugli promjera 2 metra.
Međutim, oko te četiri lopte postoji nekoliko legendi. Jedan kaže da su prvobitno postojala samo tri, koja su predstavljala zemaljski svijet, nebeski svijet i duhovni svijet. Ali Al Mansur dodao je četvrtinu zlata, otopivši sve svoje dragulje, u jednom činupokore nakon prekida ramazana pojevši tri zrna grožđa.
To nije jedino što nije preživjelo do danas, budući da je veliki dio njezine vanjske ornamentike temeljene na mozaicima i slikama po cijelom tornju izgubljen, iako je na vrhu traka zelenih pločica.
Izvorno je ova džamija bila poznata po svojoj opsežnoj biblioteci, dapače, njeno ime bi se moglo prevesti kao "džamija knjiga". I vani su bile stotine štandova na kojima su se prodavale knjige, koje su u to vrijeme očito bili rukopisi.
Tada je unutrašnjost džamije imala 17 brodova i zauzimala je površinu od 60 x 90 metara, što ju je činilo jednim od najvećih hramova u cijelom u sredini Islam 12. stoljeća. I to ne računajući terasu koja ima dva trijema.
Ovaj posao započeo je 1141. godine pod vladom Abd Al Munin, ali nije vidio da je završen, budući da je završen s mandatom Yusuf Yaqub Al-Mansur, 1158. Na istom mjestu je nekada bila džamija iz berberske dinastije, ali su je Almohadi htjeli preobraziti u prostor kojim vlada trijeznost, poput onog koji i dalje udahnite danas u velikom hramu u Marakešu.
